Pradomovina krumpira je područje oko jezera Titicaca u južnoameričkim Andama u Peruu gdje se koristio još prije 8000 godina. Prastanovnici tog kraja, Inke, smatrali su krumpir «uzvišenom biljkom». "Najvjerojatnije je španjolski konkvistador Pedro Cieza (Creca) de Lion (1518-1560) bio prvi koji je vidio krumpir i opisao ga u svojoj Peruanskoj Kronici (Cronica del Peru) iz 1553. godine. Opisao ga je kao gomolj koji liči na kesten. Ubrzo se počeo jesti na španjolskim brodovima, a zabilježeno je da pomorci koji su jeli krumpir nisu obolijevali od skorbuta. Drugi španjolski osvajač, Gonzalo Jiminez de Quaseda (1499-1579) donio je  krumpir u Španjolsku umjesto zlata i srebra koje nije mogao pronaći. Isprva se mislilo da je to gljiva nalik na tartufe, pa su ga tako i zvali. U Italiju i Englesku krumpir je donijet 1585. godine, u Belgiju i Njemačku 1587, u Austriju 1588, u Francusku 1600. godine. Friedrich Veliki, pruski vladar, donio je uredbu kojom je obvezatno bilo uzgajati krumpir, jer je to bila jedina prevencija protiv povremenih gladnih godina koje su pustošile Europom." (blog.dnevnik.hr)

U Hrvatsku su krumpir donijeli graničarski vojnici 1779. i 1780, te je od tada neizostavni dio prehrane naših krajeva. Hrvatski naziv "krumpir" potječe najverojatnije od „Švaba“, kako su zvali Nijemce, koji se su doselili u Hrvatsku za vrijeme Marije Terezije. Većina njemačkih emigranata je bila iz Švabske u današnjoj pokrajini Baden-Württemberg pa im je to dalo ime. No, veliki dio doseljenika je podrijetlom iz Palačke (Pfalz), regije koja je danas sastavni dio savezne pokrajine Rheinland-Pfalz. Mnogo useljenika vuklo je korijenje i iz Elsasa, dvojezičnog područja uz Palačku, koje danas pripada Francuskoj. U cijeloj Njemačkoj se koriste različiti nazivi za krumpire. U Palačkoj se krumpir zove grumber (Grumbeer) ili grumbirn (Grumbirne), što otprilike znači zemljana kruška. U Švabskoj koristi se riječ grombir (Grombiera). Za pretpostaviti je da su njemački useljenici donijeli krumpir sa sobom u Slavoniju i Vojvodinu, pa ga tako uveli na naša područja. „Kumpir“, kako ga zovemo u Lici, se zove turski specijalitet koji se često ubraja u fast food. Radi se o pečenom punjenom krumpiru koji je vrlo popularan kao brza hrana. (foto: eatingankara.wordpress.com)

 
 

Podnožje Velebita i lička krška polja, radi specifičnih agro-klimatskih uvjeta i posebnosti čistog tla, krajolici su najsličniji postojbini krumpira u dalekim Andama. Na tim područjima krumpir daje najbolje od sebe - veći postotak suhe tvari, pa ne čudi što je upravo Lika bila područje gdje se krumpir najprije udomaćio. Pretpostavlja se da je širenju krumpira u uzgoju i upotrebi doprinio rat između Austro-Ugarske i Turske. U Vojničku krajinu, kojoj pripada i podneblje Like, 1760. godine donesen je krumpir iz Češke. O tome svjedoči i zapis iz knjige „Krumpir“ prof. dr. Vinka Mandekića iz 1923. godine. O uzgoju krumpira u Lici govori i naredba Dvorskog savjeta u Beču za vrijeme Austro-Ugarske carice Marije Terezije koji naređuje pukovskim komandama da se postaraju, kako bi narod što više i bolje gajio krumpir (knjiga „Krumpir“, prof. dr. Vinko Mandekić:, Zagreb, 1923. godine)

 
 

Specifičnost i prepoznatljivost “Ličkog krumpira” datira još iz ranog 20-tog stoljeća što je vidljivo iz zapisa u knjizi dr. Marka Mohačeka: „Slike iz proizvodnje krumpira“,  Split, 1938./39. godina. On navodi: “U razgovoru s poslovnim svijetom čuju se često izrazi: “štajerski krumpir”, “daruvarski krumpir”, virovitički krumpir”, “mrkopaljski krumpir”, “lički krumpir” itd.” Od svih navedenih naziva do danas se zadržao, odnosno ostao je poznat široj javnosti, prije svega potrošačima, upravo Lički krumpir.

O visokoj kvaliteti Ličkog krumpira i dugoj tradiciji uzgoja govore i dvije televizijske reportaže TV Zagreb i HTV-a u kojima se izrekom spominje naziv Lički krumpir. Prva reportaža iz listopada 1986. godine u kojoj se spominje nekoliko puta izrjekom naziv Lički krumpir te ističe njegova nadaleko poznata kvaliteta i gospodarska važnost za Liku. Reportaža od 25. listopada 1995. godine na sličan način govori o Ličkom krumpiru, stavljajući ga u kontekst obnove gospodarstva Like nakon završetka Domovinskog rata.

Prepoznatljivost Ličkog krumpira od strane potrošača dokazuju i slijedeće ankete:

  • Anketa Miroslava Božića gdje je za potrebe poslijediplomskog rada o oznakama odnosno zaštiti autohtonih proizvoda izrađena studija o ličkom krumpiru, te je provedena anketa među potrošačima o poznatosti ličkog krumpira. Navedenom anketom je utvrđeno da je više od 93% ispitanika čulo za lički krumpir, a preko 73% ga kupuje ili namjerava kupovati. Također je utvrđeno da 74% ispitanika želi dati i do 45% veću cijenu za Lički krumpir (Miroslav Božić-anketa: „Marketing Strategy and Quality Labels in Traditional Food Industry“ (University Gent, Academic year 2009.-2010.)
  • Anketa Instituta za poljoprivredu i turizam, Poreč 2009. u kojoj se ispitivala prepoznatljivost robne marke Istarski mladi krumpir, rađena na 632 ispitanika, pokazala je da ispitanici upitani da ocjene kvalitetu mladog krumpira s obzirom na regiju gdje je proizveden, daju najvišu ocjenu mladom krumpiru iz Like. To pokazuje da iako na tržištu gotovo da nema mladog krumpira iz Like, potrošači Liku prepoznaju kao regiju u kojoj se tradicionalno uzgajao krumpir te da područje Like najpovoljnije utječe na kvalitetu krumpira .

Prava vrijednost i sociološka uloga krumpira bilježi se tek od sredine 18. stoljeća kada je krumpir odigrao važnu ulogu u demografskoj slici ovog područja. U to vrijeme uzgoj krumpira predstavlja nutritivnu osnovu u prehrani pučanstva i ishrani svinja. Dolaskom krumpira u ove krajeve i širenjem njegova uzgoja dovela je do proširenja plodoreda u ovim krajevima i danas u svakom plodoredu uključen je krumpir.

U Lici postoji duga tradicija proizvodnje krumpira i krumpir je Ličanima bio zamjenska namirnica koja je mijenjala kruh te i danas ima poseban status kako u sjećanju stanovništva, u upotrebi i poimanju kvalitete. Tu činjenicu, odnosno njegov neizmjerni značaj potvrđuje i način pripreme Ličkog krumpira koji se prvenstveno priprema kao pečene “pole”(tradicionalno jelo). I danas je Lički krumpir svakodnevno na jelovnicima stanovnika Like, uglavnom kuhan, što uvelike govori o tradiciji i važnosti toga proizvoda za Liku. O tradiciji i važnosti krumpira za stanovnike Like, govori i činjenica da je opjevan u mnogim narodnim pjesmama te je na taj način sastavni dio narodne kulturne baštine.

 
 

Energetska vrijednost

Energetska vrijednost krumpira iznosi samo 85 kcal na 100 g obroka (kuhani krumpir). U 100 grama sirovog krumpira nalazi se 80,96% vode; 0,14 g masti; 1,89 g bjelančevina; 15,90 g ugljikohidrata (13,35 g škroba; 1 g šećera) i 1,7 g vlakana.

Krumpir je, u modernom svijetu, smatran namirnicom koja deblja uslijed poistovjećivanja s trendom brze hrane (pomfrit), stoga je iznimno važno istaknuti da kuhani krumpir ili krumpir pripremljen kao Ličke pole ima znatno manje kalorija – 85 kcal, dok primjerice kuhana tjestenina ima 145 kcal, kuhana riža 146 kcal, integralni kruh 245 kcal itd. Važno je napomenuti da krumpir sadrži znatne količine vitamina C, te vitamina B kompleksa.

Za oznaku zemljopisnog podrijetla uzročna veza je između zemljopisnog područja i kakvoće, ugleda ili drugih karakteristika proizvoda. Zahvaljujući posebnim uvjetima područja Like, rezultatu međusobnog djelovanja tla (ilovasto-pjeskovita i pjeskovita tla bogata organskom tvari) i klime uvjetovane nadmorskom visinom (ključan faktor su temperaturne razlike između noći i dana jer se tijekom noći temperatura prilično spušta u odnosu na dnevnu temperaturu te se time usporava vegetacija – disanje biljke) krumpir ima veću kvalitetu (nakuplja veći postotak suhe tvari 20-22%) u odnosu na druga područja gdje se uzgaja krumpir. Time se jasno pokazuje veza između proizvoda „Lički krumpir“ i zemljopisnog područja Like.